srijeda, 29. listopada 2014.

Kvadratići...trokutići





Sinoć čim su bili završeni počela sam razmišljati šta bi mi mogao biti sljedeći projekt za vezenje, jer sam se uz ove kvadratiće/trokutiće navikla da ne sjedim "onako". Čim imam slobodnog vremena da sjednem, ja sjednem i uzmem vez u ruke.




Nije još sasvim završeno, jer trebam staviti još jedan sloj fizelina na naličje i onda fino obraditi rubove. Nisam sinoć stigla to da uradim, ali nisam mogla ni da dočekam danas popodne kad dođem s posla da završim i slikam, pa zato ove slike na kojima se vide nezavršeni rubovi.





Da, zaista bi bilo dobro kao jastučić, kako mi je predložila kolegica, ali od upotrebe bi se konci izvukli i ofucali, a ne znam ni kako bi reagovalo na pranje (kod nas se jastuci koriste, a ne stoje kao ukras tako da bi 100% došlo do prljanja ili izvlačenja konca).


Uz ovaj vez definitvno mi se potvrdilo ono šta sam ignorisala proteklih mjeseci, a to je da mi vid na blizinu nije više tako dobar. Nije baš ni totalno loš, ali osjete se prve poteškoće. Neće konac u iglu isprve, a kada izvadim leće i vezem bez njih osjetim da mi se oči manje naprežu. S obzirom da od djetinjstva ne vidim na daljinu (-4,5) bilo bi dobro da eventualni plus smanji malo ovaj moj minus, ali to baš ne fercera tako, je l' de? :).

petak, 24. listopada 2014.

Krpice za pačvork


Ne drži me ovih dana ni jedan posao koji sam zamislila da uradim. Šivanje nekih majica i haljine, sitna prepravka jednog plavog džempera na kopčanje, skraćivanje rukava na jednoj novoj majici, šmirglanje i farbanje stolića, pronalaženje mjesta gdje bih mogla da odložim neke stvari jer još nemamo ormara kako treba, uokvirivanje završenih vezova, a da ne govorim o redovnom čišćenju i održavanju kuće, kuhanju i ostalom. Sve počnem, pa ostavim. a rado bih nešto radila, jer me ovo razvlačenje po kući već polako ubija u pojam.

Stvari i materijale za šivanje naslagala sam na mašinu na jednu veliku hrpu. Ja prođem, a hrpa se sruši. Onda ja samo to vratim i opet prođem, a ono se ponovo sruši. I imam jednu vreću od platna ispod stola punu krpica koje sam čuvala bog te pita za šta, a koja mi uvijek smeta kada sjednem da šijem. Zapnem za nju ili mi poklopi stopicu mašine ili se šnjura zapetlja oko nje ili ne mogu stolicu podvući ispod stola kako treba zbog nje, pa je onda šutam nogama tamo 'vamo, ne d'o bog da je sklonim negdje. To meni ne pada nikad na pamet.

Još je u toj vreći bilo par stvari koje sam ostavila da od njih izvadim šnitove. Kao neću nikada naći tako dobre šnitove koji će mi savršeno pristajati, a već imam u ormaru pet takvih istih stvari koje redovno nosim i od kojih isto tako mogu napraviti te iste šnitove ako beš zapne. Inače ubih se od vađenja šnitova i šivanja (vidi gornji pasus u kojem se spominje hrpa na mašini). 

Uzmem tu vreću, sve iz nje povadim, napravim jedan kvadrat od kartona (Whata-mistaka-to-maka!  Uzela sam I. fasciklu sa Littlest Pet Shop likovima koja zadnje tri godine stoji kod mene, među mojim stvarima i od nje izrezala kvadrat, jer nisam imala drugog kartona pri ruci. I naravno sutradan: Mamaaaaaa, a gdje je ona moja fascikla? Šta si ovo napravila od nje!!!!???? ) i onda sam uz pomoć tog šablona od svega što je bilo u vreći napravila kvadrate za pačvork prekrivač.




Pačvork prekrivač - što li ja to sebi radim? Pojma nemam. To će biti - ja mislim, ne sjećam se baš dobro - peti pačvork prekrivač koji sam pokušala da napravim do sada. Svaki put odustanem na pola sastavljanja ili sastavim gornju stranu, ali nikad ne dođem do podstavljanja, donje strane, prošivanja i porubljivanja. A ono...nafuram se ja pravo u početku. U mojim mislima je svaki od tih pet (propalih) pačvork prekrivača uručen unucima kao porodično naslijeđe. Stvarno čitam previše stranih blogova gdje se ženske razbacuju vintage predmetima, uključujući pačvor prekrivače naslijeđene od bake.

Što je najsmješnije kad sam ja to sve izrezala kvadrata je bilo za jedno pola prekrivača. Na to sam potrošila dva debela sata i odgledala čitav film Paranormal 4 na HBO (čim se nisam nimalo prepala, a najnovija provala vezana za moje prepadanje je od nedavno kada sam gledala dokmentarac o jetiju pa me bilo strah i digla sam I. iz kreveta da dođe leći u dnevnu sobu da ne budem sama...muž mi kaže: pa dobro duhovi, zombiji, jasno mi je...ali jeti bona...jeti...i još dokumentarac!?....šta mogu - atmosfera je bila nekakva jeziva...znači čim se ja takva nisam prepala tu nije bilo ni p od paranormalnog). 





Moram da skoknem do prodavnice materijala i kupim metar i po-dva nekog jeftinog jednobojnog pamučnog materijala da naštancam još kvadratića, jer sam se zarekla, časna pionirska, da ću ovaj prekrivač dovesti do kraja. 

Slobodno me pitajte s vremena na vrijeme kako napredujem, da me bude stid ako ne budem ništa radila.

(U međuvremenu vezeni kvadratići/trokutići super napreduju i bez Twin Peaks-a. Vjerovatno će do iduće sedmice biti završeni. Super izgledaju i jedva čekam da vam pokažem.)

četvrtak, 16. listopada 2014.

Cvjetni vezeni crtež


Ovo je završeni rad kojeg sam spomenula u prošlom postu, ali ga nisam tada pokazala.




Nisam još odrezala končiće koji vise sa druge strane, niti zalijepila cintelin, ali to je pet minuta posla.






Ima malih propusta i nejednakosti, ali nema veze. Kada se uokviri i stavi na zid to se neće primijetiti.


Dok ne završim kvadratiće/trokutiće više ništa od vezenja neću počinjati. Kolegica mi je jutros predložila da od kvadratića/trokutića napravim navlaku za jastučić, što je u stvari super ideja, ali nisam ostavila dovoljno materijala sa strana da bih mogla napraviti dovoljno široke i izdržljive šavove, a i materijal je prilično tanak i istezao bi se. Možda neki drugi put.

petak, 10. listopada 2014.

Kutak za vezenje



Ovaj ćošak sobe postao je moj omiljeni kutak za vezenje nakon što smo postavili lampu i riješili problem rasvjete. Svjetla je taman dovoljno da mogu vesti bez napora, a da mi ne blješti u oči. Da mogu ne bih ustajala odavde po cijele dane, ali u kući uvijek ima nekog posla tako da mi nešto manje od sat koliko provedem ovdje uz epizodu neke serije mora biti dovoljno. Epizoda po epizoda, sat po sat, bod po bod i tako nastanu novi izvezeni motivi. Vezenje je u stvari odlično kao mindless craft - ona vrsta ručnog rada za koju ne treba mjerenje, odmjeravanje, isprobavanje. Imam zadani motiv nacrtan na platnu i samo provlačim iglu tamo 'vamo, tamo 'vamo, dok u jednom trenutku shvatim da sam se potpuno umirila i da mi se puls usporio. Čak mi ne smeta ni što u pozadini čujem kako glavnog lika prebijaju na mrvo ime ili on isto tako prebija nekog drugog :)

Deveta sezona Supernatural otegla mi se k'o gladna godina, a uz nju sam počela i završila jedan  lagani pastelni cvjetni motiv.




Sjedim tako, vezem i usput sve po spisku i glumcima i scenaristi i kompletnoj ekipi zbog toga što upropastiše onako dobru seriju. Odlična terapija, odlična! Vezenje i svađanje sa pokretnim slikama na ekranu, nema dalje. Premišljala sam se da li da gledam i desetu sezonu i odlučila da ću je odgledati čisto da privedemo i tu agoniju kraju, a i nisam im se još nagovorila svega što imam u planu da se nagovorim :)




Sad gledamo (muž i ja) Extant, sa Halle Berry i Goranom Višnjićem. Da ne radim ništa uz to bilo bi žali bože vremena, jer njih dvoje su toliko bezbojni i bezizražajni da ih je patnja gledati. Srećom meni su samo zvučna kulisa dok radim ovo i trenutno mjerim sebi vrijeme: koliko kvadratića mogu da uradim za 45 minuta koliko traje epizoda. Tri i po, ako ne žurim.




E, imam i jedan motiv koji sam počela uz zadnju sezonu The Last Ship (dobra), a završavala uz Helix (muž kaže da je njemu ok, a ja baš i ne volim "virus koji pretvara ljude u agresivne zombije" tematiku, tako da sam više slušala uz vezenje nego gledala), ali jutros nisam imala vremena da i njega uslikam pa ću to ostaviti za neki naredni post. 

Oba ova motiva predviđena su za uokvirivanje. Cvjetni ću staviti u jedan starinski okvir koji imamo kod kuće, a ovaj drugi ću odnijeti staklaru. S obzirom na količinu kvadratića/trokutića završiću ja i Extant uz ovo i još ću duboko zagaziti u Tvin Peaks (serija moje mladosti, planiram je odgledati ponovo) prije nego što završim.


četvrtak, 9. listopada 2014.

Pozdrav



Potrošila sam sat vremena u pokušaju da napišem šta sam radila ovo vrijeme koje sam provela u  plakaru za emocionalno/hormonalnepromjene i poremećaje. Mučim se sa pisanjem, mučim i na kraju zaključim: Ma koga to zanima?!


Ukratko: Nešto sam sva smušena, pojma nemam šta bih od sebe. Može biti da je neka kriza srednjih godina pošto se non-stop oduzimam i sabiram, razmišljam o tome šta sam postigla, a šta nisam, uspoređujem se sa drugima iz moje generacije, brinem se od čega ću živjeti kada odem u penziju i ozbiljno razmišljam o tome da od doktorice tražim uputnice za pregledavanje od glave do pete.


Pošto nemam para da tu krizu riješim kupovinom ferarija i jurcanjem ulicama u istom  ili posjetom plastičnom hirurgu radi poništavanja efekta žderanja GMO čokoladica, šta mi je drugo preostalo nego da se ošišam, promijenim izgled bloga, pospremim stare postove u arhivu (link je takođe i sa strane), obrišem prašinu sa šivaće mašine i prihvatim se posla. 


Čitamo se i dalje na istom mjestu.
 

Template by BloggerCandy.com | Header Image by Freepik