četvrtak, 27. studenoga 2014.

Dekice



Još uvijek sam debela, pa šijem stvari za kuću umjesto za sebe.


Dekice - karirana je moja, a ova druga kolegicina.







Bilo ih je lako napraviti, jer su to u stvari samo dva veća komada materijala (vuneni štof i debeli bukle), obrubljeni trakama. Za moju dekicu napravila sam traku od ostataka krpica od pačvork pokrivača, a za kolegicinu sam napravila kosu traku.


Ništa posebno i spektakularno, ali korisno u ovim hladnim danima.

srijeda, 26. studenoga 2014.

44, lista i selfi



Prije nekoliko godina među blogerima je bilo popularno da na svoj rođendan napišu listu stvari koje bi željeli da urade do sljedećeg rođendana. Ta lista imala bi onoliko stavki koliko je dotični bloger u tom trenutku napunio godina. Čitala sam tuđe liste pod nazivom: 33 stvari prije nego što napunim 34, 26 stvari prije nego što napunim 27, 40 stvari prije nego što napunim 41 itd...


Prošle sedmice sam napunila 44 godine života i razmišljala sam o toj listi. U stvari, razmišljala sam kako se ni da me naopačke izvrneš ne bih mogla sjetiti 44 stvari koje bih htjela da uradim prije nego što napunim 45, a i da se sjetim nema šanse da bi ih sve mogla uraditi. Šta više, ne bih mogla uraditi 44 stvari za još 44 godine. Naravno, smislene stvari, jer zaboravila sam da napomenem da se na takve liste uvijek stavljaju ciljevi tipa: istrčati polumaraton, naučiti talijanski, usavršiti kuhanje kineske hrane, pokrenuti privatni biznis. I da se mogu sjetiti vjerovatno bi to bile neke potpuno nebitne 44 stvari, koje nimalo ne bi doprinijele mom ličnom rastu i razvoju. Na kraju sam zaključila da niko ne može završiti toliko smislenih stvari za jednu godinu i da je ta lista na blogu samo još jedan način da drugima pokažeš kako si super, tako motivirana osoba, tako predana ciljevima. Znam, baš sam bljak, ali briga me.


Dakle, imam 44. Šta da vam kažem? Da se osjećam mlađe od toga? Da sam u duši još razigrano dijete? Da mi godine nisu važne?


E pa da vam kažem...ne osjećam se mlađe, nisam u duši razigrano dijete i ko kaže da godine nisu  važne taj ima 15 godina, tek je počeo da živi i sve je još pred njim.


Nemam nikakvih želja ni planova. Uvijek kad nešto planiram desi se neka nepreviđena okolnost pa mi poremeti planove, a uvijek kada nešto želim postanem opsjednuta time, pa mi na kraju prisjedne i izađe na nos. Ali eto ako baš samu sebe zapitam šta bih željela - željela bih manje da činim, a više onako samo da budem. Da malo popravim zdravstvenu situaciju i vratim se u formu. I onu jednu smeđu tašnu i čizme uz nju. Ne ide ova mi duhovno/zdravstvena komponenta sama od sebe nikako, ako nema materijalne stimulacije.


U to ime evo, u zdravlju i veselju, jedan selfi s posla...I. me prosvijetlila i rekla mi da kada slikam selfije trebam gledati u ikonicu foto aparata na ekranu mobitela, a ne u ekran.


A, pa zato drugi ljudi na selfijima normalni, a ja vazda k'o žaba! - uskliknuh.


Čovjek se zaista uči dok je živ haha.  

U borbi "beauty filter vs. podočnjaci", beauty filter gubi :)


utorak, 11. studenoga 2014.

Završeni pačvork pokrivač





I dalje ostajem pri mišljenju da je šivanje pačvorka jedna jako zamorna aktivnost. Svo to ručno prošivanje...Naravno, mogla sam ga prošiti i mašinski, ali zapetljala bih se i sigurno bi se šavovi naborali, pa onda paranje konca i sve ponovo...stvarno mi želja za pačvork pokrivačem nije tolika da bih trošila svoje živce na to. 


Da sam započela veći pačvork sigurno ga ne bih završila. Jagodice prstiju me bole koliko sam ih izbola iglom. Prošivanje zadnja tri reda mi je definitivno bilo nešto najdosadnije na šta sam sama sebe prisilila u zadnje vrijeme. Muž mi je rekao: Pa što ne ostaviš za neki drugi put. Moraš li to baš sad sve završiti?
Moram, jer ako ostavim neću nikad! Ovo je prvi pačvork kojeg hoću da završim do kraja.
Pa uradila si već jedan, sjećaš se poslije rata si mi napravila jedan?
Vidi stvarno...sad se sjećam, ali nisam njega radila ovako, sa ručnim prošivanjem i to.
Pa da fakat...zato se i raspao onako brzo.
:)


Ovo baš i nije najljepši pačvork pokrivač na svijetu.  Nisam se čak potrudila ni da se krpice slažu po boji, a da ne govorim o uzorcima (na nekim mjestima dva ista uzorka se dodiruju). Ali opet zadovoljna sam načinom izrade i mislim da će mu trebati godine da se podere, jer tako sam ja to sve svojski prošila i učvrstila. 


Šivanje pačvorka definitivno nije nešto u čemu sam uživala, to je više bio eksperiment da vidim mogu li ga završiti do kraja. Divim se ljudima koji mjesecima strpljivo slažu krpice u komplikovane uzorke. Potpuno mi je jasno zašto su takvi pokrivači skupi kada su na prodaju.





Drago mi je da je ovo završeno, a pogotovo što me niste morali napominjati kako sam vas zamolila na samom početku rada.


I još nešto - zbog dekice od filca unutra super grije!





 

Template by BloggerCandy.com