petak, 11. travnja 2014.

Jesmo li gotovi?

Ma samo što nismo.

Al' ono...u savršenom svijetu.

U ovom našem nesavršenom imaćemo (ako sve bude po planu) završene dvije sobe i kupatilo do kraja vikenda.



Selimo se do kraja iduće sedmice u te dvije sobe.

Onda nastavljamo dalje dok se boje ne rastope.

Ili bolje rečeno predviđeni iznos budžeta za renoviranje.

Srednje ime mi je "Koliko to košta?"

U međuvremenu sam okopala baštu jednom, kupila svo sjeme koje sam planirala posijati, kokošije đubrivo, novu motikicu, a prijateljica mi je kupila zvjezdastu drljalicu. 

Na prozorskoj dasci neke biljčice već narasle, a neke se tek pomaljaju iz zemlje.

Kad ću ja tu baštu raditi pojma nemam. 

Sašila sam i jednu haljinu. Vjerujte mi na riječ da je lijepa. Spakovana je već, pa da je ne slikam. Klasika, mala crna haljina, može se lijepo iskombinovati sa raznim stvarima. 

Večeras ću očistiti mašinu, spakovati je, kao i sve ostale sitnice za šivanje.

Kad se umorim u toku dana pomislim da je dobro što mi je mama dobro, pa mogu da se umorim od majstora, radova, čišćenja, nosanja vreća sa otpadom. U poređenju sa sjedenjem u čekaonici na onkologiji sve je to pjesma. 

Ponekad bi me uhvatile neke moje furke u stilu "šta smo se mi prihvatili svega ovoga u ovakva vremena, kao da nismo imali gdje da živimo, šta ćemo ako bilo kod od nas dvoje ostane bez posla blablabla" pa sam jela previše čokoladica da utišam čudovište...znam, znam skroz nezdrav način suočavanja sa strahovima (ili bolje rečeno nesuoučavanja). Onda mi je jedan dan bilo jako loše pa sam prestala da ih jedem. I dalje se bojim, ali barem nisam više na onom roller coaster-u (gore, dole, gore, dole,goredolegoredole ihaaaaaaa!) od svog tog silnog šećera.

Nadam se da su i oko vas svi dobro, pa možete da se posvetite onome šta morate ili želite da radite.

ponedjeljak, 31. ožujka 2014.

Moja kućica, moja slobodica - Radovi



Nema me duže vrijeme.

Ali radi se. Nije da se ne radi.


Odnosno majstori rade, a mi izbacujemo vreće sa otpadom...i izbacujemo...i izbacujemo...sad smo u toj fazi. Izbacivanje otpada, čišćenje za majstorima, organizvanje majstora, računanje koliko imamo para za ovo ili ono, šta nam se isplati, šta ne...pa onda opet malo izbacivanja vreća sa otpadom.

Ne žalimo se. Dobro je kad je čovjek zdrav i kada je u mogućnosti da radi nešto za svoju porodicu.

Prozori su postavljeni. Vodoinstalater završio posao u kupatilu, električar radi svoj posao dio po dio.
Imamo i nova ulazna vrata. U međuvremenu smo razvalili sve iz ovog hodnika na drugj slici. Sada je tu gomila vreća - sa otpadom naravno.

Kondicija mi se vraća. Trenutno radim na fizičkoj snazi sa akcentom na gornjem dijelu tijela, odnosno mišićima ruku i ramena koji se jačaju nosanjem gore spomenutih vreća.


Biće mi zanimljivo ovdje stavljati fotke i dokumentovati napredak radova. Volim gledati kako se nešto pravi, volim da znam koji se materijali koriste, kako teče proces rada.

Imam u stvari dosta za pisati ovdje...svašta sam započela. Bašta (prekopala, a imam i novi zvjezdasti ručni kultivator koji jedva čekam da isprobam), šivanje nove odjeće (jao, a što tek tu imam opasan plan)...u stvari sve je to ne zato što sam super žena koja sve stigne, nego više zato što imam neki poremećaj pa ne mogu sjediti s mirom. Većinu vremena sam krepana, kao što sam već i predvidjela da ću biti, ali nema veze. Sve je dobro dok se radi, planira, stvara...i dok ima konjskog balzama u pakovanju od pola kile da se namažeš od glave do pete kada završiš sa radom.

Šta vi radite ovih dana?



četvrtak, 20. ožujka 2014.

Bašta - ili kako sam zamalo odustala od nje

Na sve strane ljudi sređuju bašte. Čiste, pripremaju zemlju za sjetvu.

Ja sam svoju obišla prošli vikend nakon više od mjesec dana pauze.


Pošto je na nešto većoj nadmorskoj visinu u odnosu na grad, a i u blizni šume, još uvijek nema zelenila. Drveće je tek počelo da se budi, a trava je još ona zimska, pomalo sasušena. Nema blata kao prošle godine, jer nije bilo puno kiše. Suhih grana i lišća posvuda, trebaće jedan cijeli dan da se sve to fino počisti. Osjeća se hladnoća koja izbija iz zemlje - ipak je tek mart. Ono nešto ruža koje sam ostavila na životu, još uvijek su u stanju hibernacije, ali narcisi su se probudili. Narcisi tako brzo prođu. Obično ih vidim u ovom stanju...


...sa ponekim cvijetom...


...a onda kad sljedeći put dođemo više ih nema. I procvjetaju i prođu u međuvremenu.

Nah, ionako nisam neka cvjećarica. Više bih se trudila oko jestivih biljaka :)

Kad smo već kod jestivih biljaka, ovdje ću smjestiti moje prve, vlastite, iz sopstvenog uzgoja.


Prekopano prošle jeseni. Ostavljeno da izmrzne preko zime, sa nadom da će mraz usitniti zemlju kao što uvijek radi kada su normalne zime. Ali kako nije bila normalna zima, to je sada samo jedna gomila zgrudvane zemlje. Gledam ja nju, gleda ona mene, onda gledam one lopate i štihače u šupi i razmišljam kako sam krepana.. O, nije to puno zemlje, oko 25-30 kvadrata, ali svejedno čim je vidim ja sam krepana. Nikad od mene vrtlarice!

Moram priznati da sam bila na korak da odustanem. S obzirom na selidbu i radove u stanu koji će nam oduzeti cijelo ljeto, gdje da ja sad u sve to uklopim i baštu? Pa u prosjeku se svaki drugi dan penjem dvadeset puta na četvrti sprat i spustila se sa četvrtog sprata nosajući komade rastavljenih regala i otpad koji je majstor ostavio nakon štemanja zidova za kablove za struju. Otprilike tamo negdje oko dvanaestog puta uvijek bude: Aha, ovako znači izgleda infarkt?
Ali izguram nekako. Kontam sve, ako ovaj put nije bilo infarkta, neće ga valjda biti ni sljedeći.

A nismo još ni počeli sa radovima, onako baš zaprave. Čeka me cijelo ljeto puno fizičkih poslova.

Uglavnom, kao što rekoh - na korak da odustanem. I već sam u ponedeljak na poslu bila u "odustajem" raspoloženju.

Ali onda mi donese kolegica sjeme nekog čudnog luka što raste u busenu, pa onda još domaćeg bijelog luka, pa dvadesetak sjemenki bundeve, a prijateljica mi javi da je konačno našla zvjezdastu ručnu drljalicu, ili ako vam je draže zvjezdasti ručni kultivator, za kojim uzdišemo obje odavno (čudno je to kad te obuzme ta zemlja i kopanje, pa onda mjerkaš lopate i slične sprave na način na koji si dok nisi bila obuzeta mjerkala cipele...baš čudno...šta li se to sa čovjekom desi pa se tako preokrene vrag će ga znati?)...i sad gdje da ja kažem: Eto, žene, ja nešto mislim...eto, ja ne znam stvarno mogu li ja to. Nema smisla, nešto me stid, osjećam se kao slabić neki. Mislim, pa to je 30 kvadrata bašte, nije šta ja znam...Mont Everest.

Ma daj 'vamo i sjeme i drljalicu! Ima da prekopam tih 30 kvadrata, a valjda ću do idućeg mjeseca da steknem i neku kondiciju od nosanja na četvrti sprat i sa četvrtog sprata. Pa ko zna, možda budem i kopala sve uz muziku sa tranzistora koji hvata samo neke opskurne radio stanice.

Kakvi su vaši planovi za bašte, okućnice, balkone - ako ih imate?

utorak, 11. ožujka 2014.

Tri suknje za I.

Hm, većinom sam ovih dana ukutijama, a pravi radovi još nisu ni počeli.


Pakujem i razvrstavam...šta ide sa nama, šta ostaje, šta da se proslijedi nekom drugom. Pomalo sam razočarana činjenicom da imamo puno stvari, puno. Jer to nije nikako princip koji se trudim slijediti. I uprkos činjenici da stan nije zatrpan i da se ne čuvaju kojekakve drangulije dalo bi se razmisliti o tome koliko nam zaista treba da bismo normalno funkcionirali. Mislila sam do sada da je ovo što imamo optimalno. Sad mislim da je optimalno čak i samo pola od ovoga šta sam mislila da je optimalno. Dok dođe vrijeme da se preselimo mislim da će i od te optimalne polovine otpasti dosta.

Mašinu još nisam spakovala, ali sam otpakovala kese u koje sam prije nekoliko mjeseci pohranila neke stvari koje su bile u kategoriji "ni tamo ni 'vamo". Neke od njih su završile pored kontejnera (inače uvijek tražim kome da dam stvari koje ne nosim, ali sad stvarno nemam vremena za to, pa sam spakovala u veliku kesu, ostavila pored kontejnera i za par sati kese nije bilo - važno da je neko uzeo, bilo ko), neke u I. ormaru (da, da došlo je i to vrijeme, ona je već velika djevojčica, a ja nekako nemam više želju da nosim majicu sa likom Miss Piggy i neke uske dukserice i to mi je nekako skroz u redu; odrasla sam žena, ne želim više da nosim odjeću koje podsjeća na odjeću moje kćerke skoro tinejdžerke), a neke sam ostavila za prepravku.

Tako je I. dobila tri nove suknje od mojih starih stvari. Tri nove stare suknje da se može sa njima folirati na proljeće.


Teksas suknja je moja suknja skraćena i sužena da njoj odgovara. Suknja na cvjetiće je moja haljina koja jeste bila krasna, ali nešto sa njom nije bilo u redu. Mislim, nešto sa njom nije bilo u redu kada je na meni. Ili sa mnom nešto nije bilo u redu? Uglavnom, sa jednom od nas nešto nije bilo u redu kad smo skupa i nismo se slagale nikako. U obliku suknje puno bolje se slaže sa I. Lijepo se se vrti, a to curice vole. Ova treća je od komada tamnosivog žerseja i raznih krpica koje sam prišila kao aplikacije.

I. je bila sretna. Ali ne znam zašto ipak imam neki osjećaj da će završiti u farmerkama i starkama kao i prošlo proljeće.

utorak, 4. ožujka 2014.

Moja kućica, moja slobodica - Selidba

Ovo će vam biti jedna serija postova, koja će se protegnuti od sad pa do iduće godine!

Ne tako davno završila sam zadnji iz serije postova pod nazivom Moja kućica, moja slobodica u kojoj sam pisala o tome kako smo mi organizovali naš život u prostoru od 45 kvadrata. Ti postovi nisu bili zamišljeni kao postovi o uređenju stana, već više kao pokušaj da objasnim kako mali stan ne mora uopšte značiti da morate živjeti u klaustrofobičnom prostoru zatrpani stvarima. Nadam se da sam uspjela da vas inspirišem ili nekim savjetom pomognem da svoj mali životni prostor rasteretite od viška koji vam smeta. E sad da i ja bacim pogled na sve ovo ovako lijepo, sređeno, čisto, uredno, baš kao što se ono kaže "sređeno zbog slikanja"

Nakon toga prebacujemo se ovdje...


Da se razumijemo nije ovako izgledalo u startu. Ovako izgleda nakon što smo mi temeljno opuhali sobu kao termiti, izbacili sve iz nje, razvalili sve šta se razvaliti može, zgulili tapete.

Poneki biser iz doba kada je I. kao mala šarala po zidovima ostao je sačuvan kao fotografija:


A još nešto bisera u formi namještaja i ostalog ostalo je sačuvano za dalje korištenje ili uspomenu.


Preko pedeset godina slojeva boje, onako kako se mijenjao ukus onih koji su živjeli u ovom prostoru.


Mjesto na kojem je moj muž napravio prve korake, na kojem je I. napravila prve korake i koje nismo uopšte imali u vidu kao mjesto u koje ćemo se vratiti nakon što smo iz njega otišli prije tačno sedam godina.

Onda se to jednog dana pojavilo kao ideja, pa onda kao mogućnost o kojoj bi trebalo razmisliti, pa je onda prešlo u stvarnu akciju. Ovo je više investicija i ulaganje u našu budućnost kao porodice, nego što je stvarna potreba. Nadamo se da će dedi biti lijepo i udobno u našem stanu kao što je bilo i nama,
a mi smo se već bacili na posao i dobili prvu upalu mišića od čišćenja i nosanja stvari, a i prve povrede na radu od nekih ormara koji su se oteli kontroli prilikom razmontiranja.

I to baš ove godine kad sam odlučila da konačno zasijem baštu i uzgojim makar kilu -dvije povrća. 

Sreća razdaljina je samo 19 km, uz kloniranje i dobru organizaciju mislim da bih mogla stići sve.

(Naravno na blogu ću dokumentovati tok radova.)

Ima li još neko da planira neke velike promjene ove godine?

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...