ponedjeljak, 21. srpnja 2014.

Ljeto u bašti



Nema bog zna šta da se vidi.




Sunce prži, trava raste, korov osvojio sve ono što smo brižljivo očistili prošle godine.

Ah, šta da se radi? Ma da se ostavi ovako. Prevruće je da bismo išta radili i čistili.





Luk je narastao, kukuruz buja, blitva napreduje lijepo, cvekla je kao nešto počela da raste, a čak je i jedan krastavac preživio prošlu slučajnu kosidbu i počeo da cvjeta. Pojavila su se odnekud i dva-tri busena mrkve. Od peršuna, celera i rukole ni traga, što znači da je sjeme definitvno propalo.


Ja bih trebala u stvari da uzgajam samo luk, kukuruz i blitvu pošto oni očito rastu bez ulaganja ikakvog truda :).


Sva sreća pa sam ovaj pokušaj bašte ogradila daskama koje su spriječile da se trava proširi. Naravno i unutra je bilo nešto korova koji sam počupala. Ili je to bilo cvijeće čije je sjeme I. pobacala proljetos? Šta god da je bilo gotovo je sad sa nagađanjem - počupano je. Doduše tek sam se nakon čupanja sjetila da bi to moglo biti cvijeće i da sam onomad rekla I.: Samo uzmi ove kesice i pobacaj sjeme gdje stigneš.


Stvarno bih trebala dogodine sve da sadim iz presade. Nije za mene ovo ovako nagađanje: je li trava ili je bijeli luk? A bijeli luk stvarno dok je još mlad liči na običnu travu, to je čudo jedno.


Dobro, sve su ovo početničke greške. Učim iz njih. Valjda. Jedino ne znam kako da savladam najtežu lekciju, a to je ono kada se sagneš kao noj da počupaš travu, a znoj ti kaplje sa čela direktno u oči. Pretpostavljam da kao što bez muka nema nauke, nema ni paradajza bez motike.  Zato ja ni nemam paradajza. Logično!


Ali evo imam nešto blitve i luka.




I tako sam oko "bašte" počupala travu i sve to nabacala unutra da se suši. To je recimo kao obogaćivanje zemljišta organskim otpadom. Sjetila sam se kako sam čitala u knjigu "Vrt bez motike" u kojoj je autorica Ruth Stout opisala kako se brine o svom vrtu bez kopanja i okopavanja. I kako je napisala da kada plijevi baštu samo iščupa korov i ostavi ga tako oko biljaka da se suši i stvara sloj malča.  Pa kad je mogla Ruth, koja je bila neki autoritet u vrtlarenju, što ne bih mogla i ja.


U stvari, odoh pronać' knjigu, negdje sam je zaturila i pročitati ponovo.




ponedjeljak, 14. srpnja 2014.

Inventura stila i garderobe


Selidba je bila odlična prilika da ponovo očistim ormar od viška stvari. Iako sam to uradila prije par mjeseci (i par mjeseci prije toga), nekako mi se uvijek činilo da je ostalo viška i da su mi promakle i ponovo se uvukle u ormar neke stvari koje mi baš ne odgovaraju u potpunosti. Ne znam tačno šta se desi - da li se ja promijenim ili se okolnosti oko mene promijene, ali samo zaključim da te stvari više ne odgovaraju načinu mog života, niti mom stilu, odnosno onome što ja zamišljam kao svoj stil.

Na razmišljanje o inventuri stila i garderobe podstakla me serija postova Wardrobe Architect na blogu Colletterie, a koja se odnosi na pronalaženje i osmišljavanje vlastitog stila kroz šivanje. Preko tog bloga pronašla sam blog Into Mind na kojem se ne spominje šivanje, ali su teme vezane za stil i pametnu kupovinu odjeće jako dobro i detaljno obrađene. Kako biste i sami pogledali o čemu se radi postavljam linkove: Colletterie - Wardrobe Architect i Into Mind - Personal Style, Minimalism and Perfect Wardrobe. Možda dobijete inspiraciju da uradite neke promjene na svom stilu bilo kroz šivanje, bilo kroz pametnu kupovinu.

Nemam ništa protiv radnih listića, slaganja kolaža, igranja sa bojama i siluetama, što je sve opisano kroz Wardrobe Architect kao proces definisanja vlastitog stila u odijevanju. Pretpostavljam da je sve to zabavno ako imaš vremena i nemaš šta drugo da radiš ili baš želiš da se potpuno udubiš u tu temu i obradiš je onako svojski i štreberski. Ja stvarno nisam imala vremena za to, iako sam pročitala sve postove, pa sam se odlučila za svoj brzi, improvizovani pristup koji se sastoji iz nekoliko koraka.

Prvi korak: Kritički pogled u ogledalo i na odjeću u ormaru

Važno je da budem kritična prema sebi, ali ne toliko kritična da se ubijem u pojam (u tome sam  šampion svijeta, mislim u ubijanju sebe u pojam). Dakle, potreban je realan, ali istovremeno i blag pristup :). 

Prvo realnost: moj konfekcijski broj trenutno je 44. Kad mi je dobar dan kažem da imam obline, kada je loš kažem da imam višak kilograma. Ali pošto želim da budem blaga prema sebi reći ću da sam žena sa oblinama.

Primjećujem da sam u nekoj odjeći svjesna svog tijela na negativan način. To je ono kada obučem nešto i odmah vidim sve mane. U drugoj odjeći svjesna sam svog tijela na pozitivan način. To je ono kada vidim ono što je lijepo na meni. Samim tim nameće se zaključak: zašto bih uopšte oblačila i držala u ormaru nešto u čemu sam svjesna svoga tijela na negativan način? Dosta mi je što se  redovno maltretiram raznim furkama i emocionalnim preispitivanjem. Zar moram još pri tome nositi i ovu majicu u kojoj sam itekako svjesna da imam šlauf, eto čisto onako...da na ovu vagu u svojoj glavi dodam još jedan teg koji će pretegnuti na samooptužujuću stranu?
Ma sve van! 

Drugi korak: Odjeća u skladu sa načinom života

To šta sam radila i šta me zanimalo prije deset, sedam, pet godina nema veze sa onim šta radim i šta me zanima sad. Zato nema ni smisla da svoj stil gradim na stilu koji sam imala u to doba. U međuvremenu se promijenilo dosta toga. Promijenila sam se i ja i više me ne zanima i ne inspiriše ono šta me zanimalo i inspirisalo nekada. To je sasvim normalan proces i ne mislim od toga praviti nikakvu veliku filozofiju. Gledam svoj život onakav kakav je sada. Koje su moje aktivnosti, koja su moja interesovanja, kakav je moj posao, gdje se krećem, na koja mjesta idem? 

Moj posao je kancelarijski, ali ne dolazim u dodir sa puno ljudi, ne primam stranke niti klijente, ne idem na sastanke, ne šalju me na službena putovanja. Poslije posla idem kući. Tamo radim sve ono šta domaćice inače rade i kada to završim bavim se hobijem ili čitam. Meni je izlazak kada odemo u kino ili u šetnju po gradu. Kada I. ima svoje aktivnosti onda muž i ja idemo na kafu, obično na neka mjesta gdje možeš uz tu kafu čitati knjigu ili novine. Ne idem na svadbe, proslave, prijeme i poslovne ručkove. Idem na rekreaciju (zumba i još nešto što se zove RTP, pojma nemam za šta je skraćenica, ja to zovem Razvaljivanja uz Tegove i Patnja -  uglavnom vježbe za snagu i izdržljivost), ali ne znam hoće li mi to preći u naviku, jer lako odustajem.

U skladu sa tim meni treba funkcionalna i praktična odjeća. Bez obzira što me privlači neka šarena, lepršava vintage haljinica sa pripadajućom minijaturnom torbicom, stvarno se ne vidim kako u tome trčim na pijacu poslije posla. Možda neko drugi, nemam ništa protiv, ali ja ne. 

Ok, taj dio je završen, prelazim na...


Treći korak: Šta volim na sebi, a šta ne?

To što mi ne treba neka posebna odjeća, ne znači da mi je svejedno šta sam obukla. Ipak bih željela lijepo izgledati...odnosno da preformulišem: željela bih sebi lijepo izgledati. 

U čemu ja sebi lijepo izgledam? Šta se meni sviđa? Šta volim, a šta ne?

Volim i sviđam se sebi u majicama i bluzama koje nisu ni uske, a ni široke. V ili lađa izrez, rukavi 3/4. Volim kardigane raznih boja i lijepo mi stoje oni koji su srednje dužine. Suknje do koljena, A-kroja ili malo lepršavije, haljine na preklop ili jednostavne ravne haljine koje malo prate liniju tijela, tamne ravne farmerke i jednostavne majice bez ili sa minimum ukrasa. Volim cipele sa petom, ali ne previsokom. Volim veš bez čipkica i trakica, jednobojni, ne dezenirani. I dostojanstvene gaće - vjerovatno se sad smijete ovom nazivu - a to su gaće koje fino obuhvate sve šta treba da obuhvate i iz kojih mi ništa ne ispada. A kada već praviš inventuru stila u to moraš da uključiš i donji veš.

Ne stoje mi plitke farmerke i uske majice. Isto tako ne stoje mi ni široke majice. Ne volim duboke izreze, ali ne volim ni da sam zakopčana do grla; u rolki bih se ugušila. Ne osjećam se ugodno u kratkim suknjama i kratkim haljinama. Ne volim košulje. Ne volim dugačke ili vrećaste džempere. Ne volim široke, dugačke tunike, u stvari ništa što je široko i lepršavih rukava, ništa što visi, ima tanke bretele ili je asimetrično - u svemu tome osjećam se šlampavo. Ne volim šalove i marame, osim kad je zima pa nosim šal ili maramu zato što je hladno. Ne osjećam se ugodno u odjeći koja podsjeća na odjeću moje kćerke - majice sa natpisima, sličicama i slično. Ne osjećam se lijepo ni u odjeći koja je previše "odrasla". Više me ne privlači ništa što je otkačeno. Volim to vidjeti na drugima, na sebi ne.
Moja odjeća ne mora biti posebna na osnovu izgleda, niti ju se treba primijetiti sa udaljenosti od sto metara. Želim da bude posebna zato što je sama sašila, sa pažnjom i osjećajem za urednost i detalje.

U mojoj savršenoj odjeći trebala bih se osjećeti ugodno, udobno, uredno i lijepo. Zašto ne i seksi, na neki suptilan način? Nemam ništa protiv toga. Trebala bih se osjećati kao odrasla žena, što i jesam, a ne kao djevojčica. Ne želim biti slatka, niti izgledati mlađa nego što jesam. Uvijek su me smatrali za slatkicu, što je ok kada ti je 24, ali sa skoro 44 to mi stvarno više nije simpatično.

Četvrti korak: Boje, dezeni i krojevi

Volim crnu, bijelu, crvenu, zelenu, plavu, ljubičastu...volim boje. Volim različite dezene. Žao mi je što ih nemam više u svom ormaru. 

Ne volim komplikovane krojeve. Moja odjeća bi se trebala sastojati od jednostavnih komada, u kojoj bi boje, dezeni i teksture materijala bili važniji od krojeva. Materijali su mi takođe važni. Volim kada nađem i kupim kvalitetan materijal od kojeg nešto sašijem i to mi traje nekoliko godina. Sada mi je to važnije od toga da imam puno stvari. Prije nije tako bilo. Prije sam željela da imam pune ormare robe.

Definitivno - manje stvari, ali više boja, dezena i teksture.

Peti korak: Inspiracija

Moja najveća inspiracija su moje Burde. Kada njih razgledam dobijem najviše ideja. Sljedeća stanica za put u inspiraciju su internet i blogovi. Najviše me inspirišu neke blogerice koje se bave šivanjem odjeće za sebe, ali obične, svakodnevne odjeće. Modni blogovi me odavno ne inspirišu, barem ne oni poznati. Ne mogu da se poistovjetim sa blogericama koje imaju dvadeset godina manje, dvadeset kila su lakše i nose poderane farmerke. Nemojte me pogrešno shvatiti, nemam ništa protiv njih - samo njihov đir nije moj đir i to je sve.

U jednom notesu sam skupila neke sličice koje predstavljaju moju idealnu garderobu. Suzdržavam se da ne dodajem više, mada mi ideje stalno naviru. I ovo što sam skupila je dovoljno za šivanje naredne tri godine. 

Šesti korak: Osnovno je osnovno

Koliko god mene nerviralo pisanje tipa "10 stvari koje žena mora imati u svom ormaru" ipak priznajem da moram imati neke osnovne stvari. Naravno, moje osnovne stvari ne moraju biti baš one koji neki tamo stilista preporučuje.  To mogu biti osnovne stvari koje odgovaraju mom načinu života. Ja nikada nisam šila sebi takve stvari. Uvijek sam mislila: Ako već šijem, treba da šijem nešto drugačije. Tako bih uvijek završila sa još jednom suknjom ukrašenom aplikacijama, koju nikada ne bih obukla ili sličnim stvarima. Osnovno mi je bilo dosadno. Nije mi padalo na pamet da su osnovne stvari ono od čega se gradi garderoba.

Crna haljina na preklop, nekoliko majica u crnoj, bijeloj, zelenoj, crvenoj, plavoj boji, crna suknja od žerseja koji lijepo pada, salonke i dobra tašna, dva-tri sakoa za svaki dan, dobro skrojene pantalone...uh, toliko tih rupa u garderobi imam koje moram popuniti.

Sedmi korak: Sa riječi prelazim na djela

Sve ovo fino se nadovezuje na moje novogodišnje odluke




Update: Sinoć sam završila suknju i majicu. Bilo je baš lijepo sjesti za mašinu nakon par mjeseci i šiti nešto samo za sebe. U planu je još nekoliko stvari koje su na listi. S obzirom da su krojevi krajnje jednostavni mislim da mi neće trebati više od desetak dana da sve završim. Kada bih imala cijelu jednu sedmicu sjela bih i šila dok sve ne bude gotovo, ali pošto nemam moraću da rasporedim vrijeme - nekad manje, nekad više.

Trebala bih završiti još jednu suknju večeras ili sutra naveče, pa kada i ona bude gotova postaviću detaljnije fotke svega.

utorak, 8. srpnja 2014.

Besplatni krojevi za haljine


Šta radi hobi šnajderica kada na internetu pronađe besplatne krojeve za haljine?

Pa podijeli ih sa vama naravno!

Doduše nisam isprobala ni jedan od ovih krojeva, pa vam ne mogu reći kakvi su i da li imaju nekih grešaka. Ako se odlučite sašiti neku od ovih haljina možete ovdje ostaviti komentar o kroju.

Izabrala sam jednostavne i lagane krojeve od kojih se uz manje izmjene mogu dobiti haljine koje su nosive u raznim prilikama i mogu se dobro kombinovati.




Kao primjer navešću dva prva kroja. Oba mogu poslužiti kao osnovni krojevi za jednostavnu haljinu od elastičnih materijala i haljinu na preklop. Skraćivanjem ćemo dobiti krojeve za majicu i bluzu na preklop, a produžavanjem lijepe maksi haljine. U zavisnosti od debljine materijala haljine se mogu prilagoditi i različitim godišnjim dobima: lagani pamučni žersej za ljeto, a nešto deblja trikotaža za jesen ili zimu. 

Jedan kroj se može iskoristiti za šivanje dvije, tri, četiri različite haljine; samo upotrijebite maštu i malo vještine kako biste krojeve prilagodili sebi. Jednostavnost ova dva kroja čini ih pogodnim za šnajderice početnice - mogu da eskperimentišu do mile volje.

Sve to može se primijeniti i na sljedeće krojeve.




Za ovu haljinu nema kroj, nego tutorial, ali mislim da ne bi trebalo biti teško da shvatite kako se sastavlja i šije.



Sašivena od nekog laganog i prozračnog materijala ovo bi bila lijepa haljina za plažu.




A ova je baš romantična! Inače, sašivena je od materijala za posteljinu. 

Iako su krojevi besplatni za skidanje nekih od njih trebaćete se prijaviti. Meni to nije smetalo pa sam se na neke od sajtova prijavila, jer pored ovih haljina imaju još dosta besplatnih krojeva za druge stvari.

Nadam se da vam se dopadaju.

Sretno šivanje!






petak, 4. srpnja 2014.

Vikend inspiracija bez inspiracije






Čini mi se da u zadnje vrijeme sve radim polovično i traljavo. 

Juče mi je došlo da obrišem blog.

Umjesto toga čeprkala sam po internetu i promijenila mu izgled.

Primjećujete da je sada u nazivu lajfstajl blog. To ne znači da ću pisati  o bog zna čemu i da će se bog zna šta promijeniti. Blog ostaje skoro isti, osim nekih malih promjena u sadržaju, jer mi se po glavi motaju neke stvari o kojima želim da pišem, a ovaj lajfstajl u nazivu je onako...kao malo ironično, jer ja živim jedan običan, ni po čemu poseban život - idem na posao, spremam kuću, nerviram se kada I. ne sprema svoju sobu, muče me problemi sa koljenima, teglim cekere sa pijace i proklinjem što me mati rodi kao mazgu pa uvijek zaboravim da ponesem kolica, kuham preko volje većinu dana u sedmici, svađam se sa televizorom, idem u godine i skroz sam ok u vezi sa tim, osim što me strah hoće li uopšte postojati ikakav penzioni sistem dok ja dođem do penzije, imam par boljki, a kandidat sam za još par sudeći po porodičnoj istoriji, najbolje mi je kod kuće i ne moram da da mi se dešava ništa zanimljivo, posebno i magično sve dok imam vremena za hobi, dijete i muž su zdravi, naši penzioneri dobro i dok imamo dovoljno para za platiti račune i živjeti normalno.


Eto to vam je moj lajfstal.





Čitamo se i uživajte u vikendu.


ponedjeljak, 30. lipnja 2014.

Ljeto u bašti


Bašta se skroz otela kontroli.



Nismo bili duže vrijeme, zbog kiše i poslova po kući vikendom,a u međuvremenu je trava u donjem dijelu porasla skoro I. do struka. Puna je nečega što šuška i mrda. Pretpostavljam da su to gušteri i žabe,ali kažu da ima i zmija (mada smo mi do sada nailazili samo na sljepiće), pa za svaki slućaj ne puštamo I. da hoda po njoj. Živa ograda okolo narasla je poput džungle, kao i dio između našeg placa i šume koji sam prošle godine teškom mukom održavala prohodnim. E, sad da počnemo to krčiti bili bismo odlični kandidati za moždani udar, pa smo jednoglasno odlučili da ćemo pustiti grmlje da raste. Poštedićemo sebe muke, a možda ćemo usput spriječiti pse lutalice i jednog lika sa kravom da ulaze i švrljaju okolo.


Nakon sat vremena glavinjanja sa kosilicom po gornjem dijelu placa (malo muž, malo ja) dođe mi u glavu koliko je zapravo teško održavati komad zemlje u iole pristojnom stanju ako nisi tu stalno prisutan. Nije da to nisam znala ni ranije, jer uglavnom šta radimo ovdje je to da radimo. Ali ono što mi je prošle godine, pretprošle godine, izgledalo kao obični rad odjednom mi je juče izgledalo kao iscrpljivanje preko potrebnih granica. Samo smo hodali okolo bilježeći poslove koje bi trebalo obaviti: u wc-u je pukao neki ventil i voda curi, šaht za vodu je pun blata od ovih kiša i trebalo bi ga oprati i nasuti šljunka na dno, a kad smo već kod šahta za vodu, trebalo bi nabaviti i novi poklopac za šaht, jer su nam stari ukrali - kad već nisu imali šta da ukradu ukrali su poklopac od šahta (daj šta daš). Dalje - trebalo bi očistiti šupu, povezati lozu koju smo posjekli da se podmladi, neko granje u dnu bašte konačno isjeći da ne stoji onako na gomili...ma sto poslova, a tu još nisam ubrojala baštu.


Ah, da bašta!


Moj entuzijastični projekat sa početka proljeća.




Šta da vam kažem - od svega šta smo posijale I. i ja očuvao se i narastao luk, kukuruz kokičar, dvije vrste blitve i nešto cvekle. Ostalog - mrkve, peršuna, celera, tikve, par krastavčića - ni za lijeka. Na tom dijelu svega ima samo tog povrća nema. Da li je do sjemena, do kiša, do ptica koje su pojele sjeme - ne znam. Još od par ljudi čula sam da i njima nije niklo dosta toga. Komirana od vrućine i košenja trave odlučila sam da ove tri vrste koje napreduju sačuvam i zaštitim ih, a ostalo slobodno može i da ne naraste, kao što i nije. Donijela sam sijena i navukla na ostatak bašte. Kad sam već kopala šteta da pustim da opet bude livada. Neka stoji ovako i čeka bolje vrijeme. Obogaćivanje tla i ti fazoni...



Kada sam to sve uradila legla sam na dekicu u travi i zaspala. Probudila sam se sa glavoboljom...sunce valjda, šta li... iako sam cijelo vrijeme dok sam radila imala šešir na glavi i sa pitanjem: Šta je nama ovo sve trebalo? Em se zarobiš, dobro hajde nije doslovno zarobiš, ali sve ti žao da okolo hodaš, a da ti bašta stoji zapuštena, pa onda hajde svaki vikend trči, radi, sve uz krilaticu: Rad na otvrenom dobar je za tijelo i dušu. Koliko god je dobar, a jeste, jer stvarno godi nakon cijele sedmice sjedenja pred kompjuterom doći u zelenilo i isprljati ruke, toliko treba biti imati mjeru, biti realan i prepoznati da ti nekada treba jednostavno da sjediš u travi ispod drveta i ne radiš ništa.


Meni je juče trebalo to ništa i žao mi je što nisam sebi to priuštila.


Međutim kako sa svakom zabodenom lopatom postajem sve mudrija, shvatila sam da se ne trebam previše vezivati za svoje ideje o tome kako treba izgledati ovo mjesto. Koliko god mi je slika kućice u cvijeću, treve oko nje primamljiva puštam je iz glave, jer iskreno, koliko god to željela, nisam spremna, niti voljna da se toliko dajem fizički i materijalno. I koliko god se osjećala kao svoja kada otvorim kapiju i zakoračim ovdje ne smijem dopustiti da me ideja o tome da moram kontrolisati ovaj komad zemlje dovede do tačke kada će mi to postati fizički napor.  A juče je stvarno bio fizički napor. Trebali smo, kao što sam ujutro predložila, ponijeti knjige, nešto za pojesti i provesti dan ležeći pod drvetom...ali eto nismo.



Kući smo otišli oznojeni, prljavi, sve nas je svrbilo i peckalo, mene je ožarila neka turbo žara i nije prestalo sve do kasno naveče, a bili smo i prilično nervozni.
K'o što reče Dino iz LZN: Više sreće drugi put, popijte još jednu pivu :)






Blog Designed by The Single Momoirs